Poljoprivreda je ključan čimbenik u ravnomjernom razvitku narodnoga gospodarstva, ostvarenju prehrambene samodostatnosti, obrani zdravog okoliša te osiguranju društvene pa i obrambene nazočnosti na cijelome državnom teritoriju. Način na koji se do sada upravljalo hrvatskom poljoprivredom nije ispunio nijednu od tih višestrukih i strateški prevažnih zadaća. Naprotiv, robujući doktrinarnim predodžbama prethodnoga društvenog sustava, država je glavninu svojih potpora i pogodovanja usmjerila u skupe velike projekte pojedinih političkih i inih miljenika, zapuštajući brigu o ruralnom prostoru i o onima koji tamo žive i predano rade. Mala i srednje velika obiteljska gospodarstva, na kojima se temelje poljoprivrede razvijenih europskih zemalja, ostala su u Hrvatskoj uskraćena ne samo za razvojna sredstva nego i za brigu za selo uopće. Rezultat je zastrašujuća depopulacija sela, drač i šikara na plodnome tlu, zemlja bez stoke uvoz gotovo polovice potrebne hrane, što godišnje smanjuje rast BDP-a za 3%.